Rad govori o ekspresionističkoj poetici, njenim dometima i osnovnim
karakteristikama u pjesništvu Šimića i Kamova. Oba pjesnika iskazuju svoju
pobunu protiv svih stega i dogmi, kako u poeziji tako i u životu uopće.
Šimić se zalaže za apsolutnu slobodu i dinamiku. Po njemu, svijet je
unutarnji doživljaj pjesnika koji u njemu traži sebe. Tu se, zapravo, radi
o „odstvarivanju“ stvari. Šimić bira slobodan stih nastojeći da „naruši“
tradicionalne forme, a ekspresiju pojačava asonancom, aliteracijom i
anaforom, neobičnim sintagmama i metaforama. Opredjeljuje se za ekspresiju
naspram skladnosti jezika. Koristi se simbolikom boja.
Slično važi i za Kamova. On je po prirodi temperamentan, buntovan i
socijalno angažiran. I on koristi slobodan stih i teži slobodi bez kompromisa
te uvodi nesvakidašnje motive zanemarujući formu. Svoj izraz, koji nekada
nalikuje običnom govoru, stilizira uvođenjem tih neobičnih motiva i
nekonvencionalnim promišljanjem.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.
