Struktura nezavisnih i zavisnih upitnih rečenica se znatno razlikuje u engleskom jeziku prvenstveno u pogledu primjene ili pak izostanka inverzije subjekta i pomoćnog glagolskog oblika. Ukoliko obje vrste rečenica vrše pragmatičnu funkciju pitanja, postavlja se pitanje zašto je njihova struktura suštinski različita. U okvirima generativne gramatike, načijim osnovama se temelji ovaj rad, ova vrsta inverzije se analizira kao jedna vrsta pomjeranja glagolskog elementa iz pozicije T (Tense) u poziciju C (Complementizer). U ovom radu se polazi od pretpostavke da se razlika u primjeni inverzije u nezavisnim i zavisnim upitnim rečenicama, a samim tim i razlika u mogućnosti ili nemogućnosti T-C pomjeranja, može svesti na razliku u jačini glagolskog obilježja koje C posjeduje, tj. [TNS]. Na dalje se u okvirima potpoglavlja o zavisnim upitnim klauzama posmatraju i zavisne upitne klauze u kojima se inverzija primjenjuje, a koje su prvenstveno odlika govornog engleskog jezika. U završnom dijelu rada pokušavamo ponuditi sveobuhvatno rješenje koje obuhvata sve pomenute vrste rečenica, ujedno razmatrajući i neke druge pristupe,
sa posebnim osvrtom na analizu PF-stapanja susjednih elemenata (Bošković2002, 2003).
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.