U ovom radu navodimo samo neke napomene o jeziku u osmanskoj administraciji, putopisima i sličnoj literaturi, te informacije o nazivu jezika kod lokalnog stanovništva. To činimo iz jednog jednostavnog razloga: sve navedene informacije postaju vrlo aktuelne u kasnijim raspravama o jeziku u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Što se tiče nominacije jezika, Inoslav Bešker (2006:312) o nominaciji jezika u predstandardizacijskom periodu pomalo romantičarski govori sljedeće: „… Ne nabraja li Konstantin Filosof, u početkuXVstoljeća,“блъгарьскый и срьбьскый и босньскый и словěнскый и чешкаго эсть и хръватьскый эзыкь” (blăgar’skyj i sr’b’skyj i bosn’skyj i slověnskyj ičeškago jest’ i hrăvat’skyj jezik’)? Isusovci, istinabog, sve te jezike objedinjuju i zajedničkim ilirskim (iliričkim) imenom,ali unutar njega i Kašići Habdelići Micalia razlikuju i hrvatski, i srpski, i bosanski (o njemu Micalia 1646 piše: “Così anco sono molti, e varii li modi di parlare in lingua Illirica ma ogn’un dice che la lingua Bosnese sia la più bella”)“. Nazivi, dakle, prethode i standardizaciji, i kodifikaciji, i unifikaciji, opstaju i na stručnoj i na političkoj razini
kroz gotovo sve faze unifikacije, unatočpotiskivanju. Navedeni stav, dakako, naglašava da je sama nominacija jezika odvojena od procesa kodifikacije i nacionalno-političke „unifikacije“. Stoga naglašavamo da nominaciju jezika i u ovom radu treba promatrati kao pojavu odvojenu od procesa standardizacije, kodifikacije i unifikacije.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.
