Istraženost raznolikih aspekata nematerijalne kulturne baštine u Bosni i Hercegovini još uvijek je u znatnom zaostajanju. U novije vrijeme ova tema je dobila na aktuelnosti nakon što je Generalna skupština UNESCO-a 2006. godine usvojila Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, a koju su vlasti Bosne i Hercegovine potpisale početkom 2009. godine. Prema odredbama ovog značajnog međunarodnog dokumenta pod nematerijalnim kulturnim naslijeđem podrazumijeva se: praksa,izvođenje, izražaji,znanje, vještine, kao i instrumenti, objekti, rukotvorine i kulturni prostori povezani s tim, koje zajednice, grupe i u nekim slučajevima pojedinci priznaju kao dio svoje kulturne baštine. Različite forme i izražaje nematerijalne kulturne baštine, koja se prenosi sa generacije na generaciju, zajednice i grupe u kontinuitetu iznova stvaraju kao odgovor na svoj ambijent, svoju interakciju sa prirodom i svojom historijom, pružajući im osjećaj identiteta i kontinuiteta,čime se promovira poštivanje kulturnih raznolikosti i ljudska kreativnost. Ova Konvencija ima u vidu isključivo takvo nematerijalno kulturno naslijeđe koje je kompatibilno sa postojećim međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, kao i potrebu uzajamnog poštivanja među zajednicama, grupama i pojedincima, koje je u skladu sa potrebama održivog razvoja.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.