Uzimanje iskaza i (ili) saslušavanje svjedoka u kontekstu procesuiranja krivičnog djela predstavlja osjetljivo područje, koje, već i zbog sitnih propusta u proceduri, kao posljedicu može imati iskrivljene, netačne ili neadekvatne sadržaje, koji procesuiranje mogu odvesti u pogrešnom pravcu, ili rezultirati neosnovanim procesuiranjem. Istraživanja su pokazala da je jedan od najznačajnih ometajućih faktora u zadovoljenju standardnih zahtjeva iskaza sugestibilnost svjedoka, bilo da je ona prouzročena unutarnjom predisponiranošću svjedoka, bilo pretenzijama ispitivača u kontekstu neprimjerenog vođenja razgovora u procesu uzimanja iskaza. Kao posebno osjetljiva kategorija svjedoka, u
smislu povišene sklonosti ka sugestibilnosti, ističe se kategorija djece-svjedoka. Ovo je posljedica kako maturacijskog statusa djece na planu kognitivnog razvoja tako i na planu emocionalnog i socijalnog funkcioniranja ove kategorije. Stoga je od velike važnosti poznavati granice mogućnosti djece u kontekstu svjedočenja, odnosno davanja iskaza, ali i osjetljiva područja same procedure uzimanja iskaza. Pri tome poseban naglasak treba staviti na formu pitanja i elemente kako verbalne tako i neverbalne komunikacije na relaciji ispitanik-ispitivač. Ovaj rad je, nadamo se, mali doprinos na području jasnijeg i relevantnijeg provođenja procedure uzimanja iskaza.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.
