Poznato je da su se krajem XIX i početkom XX stoljeća desile značajne promjene u teoriji književnosti. Te promjene naj uočljivije su u poeziji, prvenstveno u pojavi slobodnog stiha koji sa sobom donosi (i) ekspresivni ritam. Rad će, uz dijahronijski pregled razvoja stiha, njegove prve pojave (u svjetskoj literaturi i u južnoslavenskim književnostima), problematizirati poteškoće samog definiranja, pri čemuće se služiti manifestima i programskimčlancima mnogih autora
(Walt Whitman, Walter Scott, Stephane Mallarme, Filippo Tommaso Marinetti). Pojavu slobodnog stiha na našim prostorima rasvijetlit će se sinhronijskim presjekom pjesništva bosanskohercegovačkog pjesnika Antuna Branka Šimića posebno na programski članak Tehnika pjesme. Osnovno što spaja sve teorije pa i ovaj rad jeste zaključak da se, ne samo u južnoslavenskim, već i u svjetskim literaturama slobodni stih javljao neujednačeno i sa neujednačenim
(ne)prihvatanjem od strane teoretičara/recezenata, što nije slučaj i s pjesnicima koji su u slobodnom stihu vidjeli posebne mogućnosti grafičkog, ritmičkog i na koncu ekspresivnog izražavanja.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.
