Povijest filozofije renesanse, po Windelbandu, sastoji se, uglavnom, od postepenog izgrađivanja prirodoznanstvenog pogleda na svijet iz humanističkog obnavljanja grčke znanosti.Dakle, željno je bilo prihvaćeno znanje stare filozofije izneseno od humanističkog pokreta, međutim, ne u pukom podražavalačkom i prepisivalačkom smislu. Istina, postojale su i takve tendencije kojima je mit o antičkom prestavljao neku vrst sistematskog oponašanja. Na taj način povratak antičkom, po Eugeniu Garenu, postaje stvaranje lažnog antičkog. Ovo vraćanje ka starom dobu pokazuje se «u općem toku povijesti samo kao instinktivna priprema za vlastiti rad modernog duha», te, potičući (na)vlastitu stvaralačku aktivnost, postaje svojevrsno nadmetanje, agonistika, sa klasičnim autorima.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.