Kulturna i muzička pedagoška djelatnost u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske uprave bila je u skladu sa osnovnim karakteristikama i postulatima osmanskog carstva. Osmanska uprava je težište svog razvoja
i egzistencije na ovim prostorima bazirala na jakoj vojnoj, sudskoj, finansijskoj i administrativno-upravnoj vlasti, uz privredni razvoj i planski razvitak gradova. Za historiju ne samo štamparske nego i pedagoške djelatnosti, veoma je značajno bilo otvaranje prve štamparije, i to u Goraždu 1529.godine, dok je prvi domaći časopis „Bosanski
prijatelj“ štampan u Zagrebu 1850.godine. Prva i velika imena štamparske djelatnosti bili su franjevci, koji su štampariju otvorili 1873. godine, zatim pioniri bosanskohercegovačkog novinarstva: Mehmed Šakir Kurtćehajić i Miloš Mandić. Pedagoška djelatnost u periodu osmanske uprave odvijala se u konfesionalnim školama u kojima su
vjerski predmeti bili prioritet, a pjevanje je bilo jedina muzička školska aktivnost i to kao neobavezan predmet, dok je tematika pjesama bila vezana za vjeroispovjest. Ženska djeca su u ovom periodu pohađala posebne škole: školu Stake Skenderove i škole Mis Adeline Pavlija-Irbi i Mis Mekenzijeve. U ovim školama se izučavalo i crkveno i notalno pjevanje. U periodu osmanske uprave nalazimo začetke pjevačkih društava u Bosni i Hercegovini: „Kosača“ iz Mostara i „Srpskopravoslavno crkveno-pjevačko društvo“ iz Gračanice, sa prvim horovođom Maksom Todorovićem, učiteljem. Uporedo sa kulturnim životom u gradovima, razvijao se i ruralni kulturni ambijent u vidu tzv.
etnodramskih teatara.Temeljne karakteristike islamske muzike su bile su: fenomen „makama“ (melodijskih modela), ritam „ika“ (samostalni ritmički tipovi) i „tahsin“ (ukrašavanje melodije na orijentalni način). Hrvatsko stanovništvo je njegovalo crkveno i narodno pjevanje: gregorijanske korale, misne napjeve i popijevke Franje Kuhača, a franjevci su djecu poučavali u sviranju na klaviru i orguljama. Od izuzetnog značaja je, posebno u praksi bosanskih franjevaca, bila Missa quotidiana, koja se prenosila usmenom predajom. Značajni po svojoj muzičkoj djelatnosti
bili su: fra Angjeo Nuići Andro Pavasovićiz Dalmacije, te Vaso Pelagić,koji je kao upravitelj i glavni nastavnik „Banjalučke bogoslovije“ znatnu pažnju poklanjao pjevanju.Amaterska muzička djelatnost je u periodu osmanske uprave bila veoma bogata i njegovali su je muzički djelatnici koji su imali izraženu potrebu za muziciranjem, bez obzira na stepen naobrazbe. Tako se u ovom periodu isticala i djelatnost tekije, jer je u njenim obredima i
ceremonijama muzika nalazila značajno mjesto, posebno u derviškim redovima mevlevija i halvetija. Izuzetno je značajno spomenuti da je za osmanski period vezano i nastajanje jednog od najpoznatijih oblika bosanske muzičke tradicije – sevdalinke, kao bosanske gradske pjesme, koja je nastala u gradskoj sredini, dijelom na osnovama islamske kulture i tradicije, a pjevala se u raznim prigodama i na raznim mjestima.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.
